U doba jugoslovenske kraljevine, u Slatini u prvi plan izbijaju preduzimljivi Srbi, koji su se još za prethodne države tu doselili i otvorili svoje dućane. Među njima posebno se ističu Luka Кuruzović i Đorđo Avdalović, koji grade privatne hotele sa trgovinama, kafanama i paviljonima. Uskoro im se pridružuju Trivo Marić, banjolučki pekar Mladen Đurčija, te Franc Princ, koji 1932. godine otkupljuje Čardžićeve objekte i otvara vlastiti hotel na sprat, sa paviljonima iza objekta. Zabilježeno je da je za početak nove turističke sezone, na Đurđevdan 1922. godine, poznati banjolučki autoprevoznici ”Braća Divjak” organizovali su prevoz gostiju između grada i Slatine luksuznim autom na kome je pisalo ”vazda po narudžbi”.
NOVA ERA
Uspostavljanjem Vrbaske banovine 1929. godine otpočela je nova era u razvoju slatinske banje. Banska uprava je, naime, pokrenula i finansirala plansko i sistematsko uređenje banje, pa su za svega nekoliko godina izgrađena četiri nova paviljona sa 90 ležaja, tako da je 1932. godine Slatina u banovinskom i privatnom smještaju nudila oko 130 soba sa oko 250 postelja. Inače, u doba Banovine, narod iz grada okupljao se na Kiseljaku, kod četiri izvora termomineralne vode, koji se nalaze u dolini potoka Slatine, oko pola kilometra od banje. Inače, taj Kiseljak, na kome je uzimano ljekovito blato i nošeno u blatne bazene, uređen je zaslugom dr Slavka Pišteljića.
Jedan od redovnih gostiju bio je i sam ban Milosavljević, koji je slatinskim blatom liječio potkoljenice koje su mu stradale u jednom udesu na Solunskom frontu.
I CVIJEĆE I VODOVOD
Godine 1933. iz Banje Luke je doveden i uposlen poznati cvjećar Jure Pranjić, koji se sa svojim radnicima brinuo za zasade zelenila i cvijeća u parku, koji sa izvorom u središtu postaje okosnica gradnje i razvoja cijele banje. Duž puta ka Banjoj Luci izgrađeno je nekoliko kilometara vodovoda, sa 6 javnih česmi u samom naselju. Tih godina Slatina dobija i poštu, telegraf, telefon, električnu centralu, a ulice je obasjala i javna rasvjeta: do ponoći električne sijalice, a od ponoći – fenjeri.
Zoran PEJAŠINOVIĆ