Goran Bobar, direktor Apifa napisao je pismo predsjedniku Socijalističke partije Republike Srpske, Petru Đokiću.
Pismo prenosimo u cjelini:
Poštovani predsjedniče Đokić,
Povodom, za mene, neočekivane i iznenađujuće smjene sa mjesta v.d. direktora APIF-a, želim da Vam se obratim kako biste bili istinito i objektivno informisani o kompletnoj situaciji koja se iza mojih leđa, a u vezi mene dešavala.
S obzirom na teledirigovane pritiske, insinuacije, podmetanja, iznošenje netačnih informacija u javnosti, podmićivanje pojedinih novinara da me “blate”, pa čak i prijetnje fizičkim napadom pojedinih članova Partije, iz meni nepoznatih razloga, moram Vam skrenuti pažnju na golgotu koju prolazim posljednjih mjeseci. Ovo je za mene nedopustivo ponašanje prema jedno od najiskrenijih članova, koji je čitav život proveo živeći socijalističku ideju, prvo kroz članstvo u Savezu komunista (clan od 1981. godine), a onda i od samog početka u našoj partiji.
Znate i sami da o politici znam mnogo, a u poslu kao direktor, odnosno menažder sam se dokazao još vise, jer od 2000. godine se nalazi na rukovodećim funkcijama, za šta posjedujem kompletnu dokumentaciju.
Za ove skoro dvije godine na čelu APIF-a, stabilizovao sam instituciju, izveo je iz medijskog mraka, prepoznali su je i u okruženju kao važnog faktora, sa velikim mogućnostima, kreirano razvojni plan poslovanja. Da je APIF na pravom putu potvrila je i nedavna sjendica Vlade Republike Srpske na kojoj, ne samo da je usvojen Izvještaj o radu, nego mi je dat nalog da preuzmemo inicijativu na rješavanju i drugih problema od važnosti za cijelu Republiku Srpsku. Istovremeno, i 2. Poslovna konferencija APIF-a, na kojoj nažalost niste bili, pokazala je iskorak koji smo napravili u gotovo svim segmentima rada i, prema mišljenju prvih ljudi sličnih agencija iz regiona, prvenstveno Srbije i Sjeverne Makedonije, podigli ljestvicu toliko visoko organizacijom ovog događaja, da oni, kako priznaju, nisu spremni da se uopšte upuste u “avanturu” organizacije takve konferencije.
I dok sam sve ovo radio, Partija mi je bila na prvom mjestu, što dokazuje da sam za ovako kratak period, što prirodnim odlaskom radnika, što proširenjem sistematizacije, zaposlio oko 50 novih radnika, od ukupno 133 zaposlena radnika, isključivo poštujući stavove i interese Partije.
Istovremeno, prema sopstvenom sudu, dao sam značajan doprinos i na prethodnim izborima, kako po broju osvojenih glasova, tako i kroz rad kao Sekretar GrO, ali i kao potpredsejdnik Izbornog štaba, za šta sam dobio pohvale i na sjednicama.
Ipak, to očito nije bilo dovoljno, jer su neki drugi interesi prevladali i to je ono što me boli i što šalje lošu poruku svim drugim članovima naše partije.
Postavlja se pitanje, zašto i kome takav ne valjam?
Možda zato što previše slušam, što se nisam otvoreno i brutalno suprotstavio napadima koje sam naveo na početku ovog pisma, što sam, kako mnogi kažu, previše osjetljiv i miran, pa to koriste da “mlate” sa mnom, što, ispunjavajući različite zahtjeve, nikog nije briga da li sam u prekršaju i da li ću zbog toga snositi pravne posljednice, što sam dozvolio da me pojedinci napadaju čak i fizički, te da šire dezinformacije i pozivajući se na najviše funkcionere partije, što sam dopustio da mi tako naruše autoritet, što sam olako pustio da svi gledaju kada Goran Selak slika APIF-ovo vozilo kada se istovara politički materijal ispred Partije, pa šalje CIK-u da me skinu sa liste i zabrane učešće na izborima…
Zbog svega toga sam, priznaćete s razlogom, ogorčen!
Iako sam uvijek bio ponosan, počeo sam da žalim što sam vaspitan i odgojen u komunističkom duhu, što sam privržen porodici i odan Partiji, jer se to očito više ne cijeni!
Na ovaj način neki očito žele da me istjeraju iz Partije. Mene, koji sam bio na 1. Kongresu u sali Doma Vojske, kada je biran prvi predsjednik naše partije. Mene, koji sam uvijek, kada je traženo, išao na listu, bez obzira da li sam bio zaposlen ili ne. Mene, koji sam zbog članstva u Partiji smjenjivan. Mene, koji sam DAO PODRŠKU Vama, a ne svom tadašnjem direktoru Saši Čudiću, nakon čega me je otjerao na Biro rada!
Mene, o čijoj sudbini odlučuju brojni koji nemaju ni približno ovo političko iskustvo, a još manje znaju nešto o golgoti koju sam kao istinski KOMUNISTA, odnosno SOCIJALIST, prošao.
Ako vam ovakav Socijalista ne treba, a izgleda da ne treba, ako vam uspješan direktor, od kojeg su mnogi učili, ne treba, slobodno me razriješite i to javno saopštite.
Neće Goran Bobar biti gladan. Bio sam na Zavodu za zapošljavanje 2013., 2016. i 2020. godine, kada sam istjeran iz Krajine.
Šta sam u dugogodišnjem partijskom radu dobio? Prije ove pozicije, samo mjesto u UO Centra za socijalni rad 2016. godine, kao nezaposlen, te sam 2020. mjesto direktora Srednjoškolskog doma, kada to niko drugi nije htio.
Nadao sam se Vašem pozivu, kao što ste mi obećali porukom, ali je očito uticaj nekih drugih ljudi bio jači i zbog toga nije bilo prilike da Vam sve ovo uživo kažem.
U ovom momentu, nemam rješenje za svoju poziciju, niti sam si obezbijedio drugo radon mjesto, jer i dalje, nakon svih rezultata koje sam ostvario, ne mogu vjerovati da nisam zaslužio mandat na čelu APIF-a.
Uz to, postavlja se pitanje i mog statusa kao Sekretara Gradskog odbora i člana Glavnog odbora…
Uvjeren da ćete razumjeti kompletnu situaciju, uvažiti sve navedene činjenice i još jednom preispitati želje pojedinaca da me smijene, srdačno Vas pozdravljam.
S poštovanjem,