Kao što je poznato, Osmansko carstvo je 60-ih godina 19. vijeka napokon odlučilo da pokuša uhvatiti ekonomski, pa i saobraćajni priključak sa zahuktalom Evropom i da, pored ostalog, gradi željeznicu. Plan je bio da se Turska sa Evropom veže transbalkanskom prugom koja bi od Carigrada išla preko Kosova, Raške i Bosne (Srbija i Crna Gora bile su skoro nezavisne državice).
LOKOMOTIVE U DIJELOVIMA
Izgledalo je da se Banjoj Luci baš posrećilo. Prva dionica od nešto preko 100 kilometara građena je od Dobrljina do banjalučkog Predgrađa. Pruga se nije nadovezivala na postojeću, a drumovi su bili slabi, pa su šine transportovane Savom do Gradiške, a potom volovskim zapregama. Angažovano je na stotine, hiljade radnika, nerijetko stranaca. Banja Luka je živnula. (Ima indicija da je upravo tada zametnuto prenoćište iz koga će izrasti hotel Bosna). Nakon 3-4 godine, poslovi su privedeni kraju. Dereglijama je dopremljeno prvih sedam vagona, a kasnije i osmi, više klase, za age i begove. Brodom do Gradiške dovezene su i prve tri lokomotive. Tu su rastavljene i u dijelovima, volovskim zapregama transportovane do Banje Luke, gdje su ih mehaničari ponovo sklopili.
PRVI VOZ NA BADNJI DAN
I došao je taj istorijski dan. Bio je to 5. januar 1873. godine (negdje se navodi 24. decembar 1872; slučajno ili ne, u pitanju je Badnji dan, pa otud možda i ova zabuna). Bilo kako bilo, pruga je zvanično otvorena za putnike. Visoke zvanice su u Banjoj Luci sjele na voz i putovale do kraja pruge. Vožnja je trajala nevjerovatnih 4 sata i 52 minuta (da li se danas brže putuje?). Nakon kraće pauze, uslijedio je povratak u Banju Luku, gdje je priređena „sjajna večera”.
Kako god, vozovi su počeli saobraćati i to tri puta sedmično. Polazak voza objavljivao je telal, koji je sa bubnjem hodao po gradu. Ipak, ovom novotarijom mnogi nisu bili oduševljeni. Za običan svijet karta je bila preskupa: koštala je od 40 do 90 groša. Ilustracije radi, dobra ovca je koštala 40 groša. Osim toga, nepovjerljivi svijet se, kažu, žalio da im „šejtan araba” (đavolska kola) plaši stoku na pašnjacima, a da putnici kroz pendžere zagledaju njihove žene na poljima.
STANICA U PREDGRAĐU
Kada je riječ o Banjoj Luci, u Predgrađu je izgrađena zgrada Željezničke stanice. Riječ je o jednospratnom, namjenskom objektu. Između zdanja i perona bila je čelična konstrukcija sa mrežama na koje su puštane razne lozice koje su stvarale prijatnu hladovinu. Uz staničnu zgradu uskoro su sagrađene radionica i ložionica.
Bilo je to čudo neviđeno. Krajina, koja je vijekovima tavorila u zapuštenosti i učmalosti, u kojoj se svakodnevni život većine stanovnika nije mnogo razlikovao od života srednjovjekovnog kmeta, odjednom je presječena čeličnim tračnicama kojima šište moćne lokomotive. Bio je to još jedan mali korak za željeznicu, a veliki za ubogu Krajinu.
Prođe 150 godina od tog istorijskog skoka za Banju Luku i Krajinu, pa je red da ga spomenemo. Da ovaj jubilej obilježimo.
Za manje upućene: ova pruga je 1882. godine povezana preko Une sa Siskom i, dalje, sa austrougarskim željeznicama, a 1891. godine na drugom kraju je napravljeno još nekoliko kilometara pruge od banjalučkog Predgrađa do centra grada gdje je podignuta Željeznička stanica „Banja Luka – Grad” (današnji Muzej savremene umjetnosti); na pola puta između Predgrađa i centra, gdje je voz sjekao Carski drum, načinjena je tzv. Mala stanica.
Zoran PEJAŠINOVIĆ