U svijetu srpske politike, pojedinci koji prelaze iz jedne političke struje u drugu postali su gotovo uobičajena pojava. Izgleda da su “preletači” često najglasniji u pitanjima poštenja, ali u stvarnosti, čini se da njihova motivacija često isključivo leži u sopstvenim interesima. U tom kontekstu, Milan Kutanjac i Sergej Milanović postali su dva istaknuta imena na lokalnoj političkoj sceni, a njihova politička putovanja nude dublji uvid u dinamiku lokalne politike i njen uticaj na društvo.
Kada govorimo o “preletačima”, ključno je razumjeti njihovu motivaciju i kako se ona odražava na političke odluke koje donose. Iako su i Milan Kutanjac i Sergej Milanović bivši članovi i aktivisti PDP-a, oni ipak predstavljaju dva različita profila “preletača”. Dok Kutanjac ulazi u politički svijet sa pozicije lokalnog političara-interesdžije, Milanović je svoju političku karijeru započeo kao mlada nada lokalne politike.
Milan Kutanjac, kao novopečeni preletač, predstavlja klasičan primjer sitnog provincijskog političara čija perspektiva često ne ide dalje od sopstvenog nosa i trbuha. Njegova politička trgovina uključuje saradnju sa grupom lažnih ekologa i podršku Facebook stranici “Stop rudnicima u dolini Plive”. Ova stranica igrala je ključnu ulogu u organizovanju “ekoloških” protesta u Jezeru, stvarajući napetosti među stanovnicima ove male opštine. Naizgled, Kutanjac je jedan od onih koji pozivaju na promjene i podržavaju lažne ekološke akcije, međutim njegova motivacija duboko je povezana sa ličnim interesima.
Kutanjac, naime, posjeduje više lokala koji se bave turističkom djelatnošću, uključujući smještaj i ugostiteljstvo. Tokom godina, on je uživao veliku podršku Opštine Jezero i Vlade Republike Srpske, što mu je omogućilo da ostvari značajne finansijske podsticaje i beneficije. Međutim, njegova odanost ličnom interesu postala je očigledna kada je brzo okrenuo leđa svojim političkim saveznicima zarad nove saradnje sa Arapima i lažnim Šveđanima. Ovaj obrt ostavio je u senci privredni razvoj opštine Jezero i naglasio Kutanjacovu sklonost isključivo ka ličnoj dobiti.
Ovaj prelazak sa strane političkog spektra na drugu može se vidjeti kao klasični politički oportunizam i nedostatak dosljednosti u ubjeđenjima. Umjesto da se bavi ključnim problemima svoje opštine, Kutanjac se okrenuo izvorima koji obezbjeđuju trenutnu korist, bez obzira na dugoročne posljedice po zajednicu. Na taj način, on postaje dio problema umesto dio rješenja, sprječavajući tako svaku alternativu u razvoju opštine Jezero.
Posebno je zanimljiva njegova uloga u “Tropico baru”, objektu koji se smatra nelegalnim i ima finansijsku sliku koja je daleko od transparentnosti. Ovaj lokal je već dugi niz godina imao blokiran račun i ostavio mnogo pitanja bez odgovora. Ne treba zaboraviti da je inspekcija više puta pokušavala utvrditi njegove objekte i iskrene namjere prema zajednici.
Pitanje je da li je Kutanjac zaista patriota, kako se predstavlja u javnosti, ili je samo još jedan od onih koji koriste emotivnu vezu sa svojom opštinom kako bi sebi obezbijedili profit, bez obaziranja na druge ili okolinu.
Njegova odgovornost prema zajednici takođe dolazi u pitanje zbog činjenice da “Tropico bar” ispušta fekalije u “dolinu rijeke Plive” i jezero Đol, što predstavlja ozbiljnu ekološku prijetnju i rizik za zdravlje posjetilaca ovovog mjesta. Ovo jasno ukazuje na nedostatak brige za životnu sredinu i fokusiranje na kratkoročnu dobit.
Još jedan zanimljiv aspekt Kutanjčevog političkog putovanja je njegova bliska veza sa Edvinom Crnkićem, koji često promoviše “Tropico bar” i druge turističke ponude koje Kutanjac nudi. Crnkić je podsjećanja radi rođak Amele Ahmečković, što podstiče sumnje u vezi sa ovom lobističkom ekipom “davaoca usluga smještaja” u Jezeru.
S druge strane, Sergej Milanović predstavlja drugačiji profil “preletača”. Mladi političar iz Mrkonjić Grada svoju političku karijeru započeo je kao obećavajući lider, viđen kao korektivni faktor u lokalnoj politici. Na početku svoje političke karijere, Sergej Milanović bio je dočekan s entuzijazmom i nadom da će doneti pozitivne promene u zajednici. Međutim, vremenom je izgubio svoju prvobitnu svrhu i počeo da djeluje kao da ga vodi sopstvena sujeta, umjesto predanost služenju građanima.
Kako je Milanović sticao sve više političkog uticaja, postalo je jasno da se iza njegove sposobnosti i “principijelnosti”, krije isključivo politička računica i potrebe za pridobijanjem glasova. On je vrlo brzo potrošio sav politički kapital i izgubio podršku od strane mnogih koji su prvobitno vjerovali u njega.
Sada se suočava sa kritikama zbog svojih očajnih poteza koji su često svedeni na jeftino izrežirane performanse i provokatorske incidente, a sve to kako bi privukao pažnju javnosti. Umesto da se angažuje konstruktivno i zagovara politike koje bi unaprijedile život građana, Milanović je postao poznat po svojim izlivima bijesa, sujete i nepristojnosti.
Jedan od najalarmantnijih aspekata Milanovićevog političkog stila je njegova tendencija da dehumanizuje svoje političke protivnike i koristi pogrdne izraze kako bi ih diskreditovao. On ih naziva “bagrom”, “stokom” i drugim pogrdnim imenima, a jednom priliko je pozivao na linč načelnice opštine Jezero, Snežane Ružičić, za koju je rekao da bi je trebalo baciti u rijeku Plivu. Ovakav način komunikacije narušava civilizovani dijalog i podstiče neprijateljstvo u političkom okruženju.
Sergej Milanović je postao poznat i po svojim napadima na ugledne i obrazovane. Umjesto da cijeni i podržava one koji su postigli uspeh u različitim sferama života, on ih omalovažava i vrijeđa. Ovakvo ponašanje ukazuje na nedostatak političke zrelosti i sposobnosti za konstruktivan dijalog.
Nedavni skandal u Mrkonjić Gradu, kada je Milanović unizio dostojanstvo Skupštine Opštine tako što je unio kramp i izazvao haos, pokazuje koliko je njegovo ponašanje neprimjereno i destruktivno. Umjesto da koristi svoj politički uticaj kako bi rješavao probleme i postizao kompromise, on se opredjeljuje za konfrontaciju i nasilje. Ovaj događaj označava ozbiljan prelazak granice u političkom ponašanju i postavlja pitanje njegove sposobnosti da obavlja bilo kakvu odgovornu političku funkciju.
Priča o Sergeju Milanoviću podsjeća nas da političari imaju odgovornost prema svojim građanima i zajednici u kojoj služe, a njegovo ponašanje i retorika ukazuju na potrebu za većom političkom zrelošću i odgovornošću. Politika bi trebalo da služi za unaprjeđenje društva i rješavanje problema, a ne za ličnu promociju i zadovoljavanje sujete.
Na kraju, priče o Milanu Kutanjcu i Sergeju Milanoviću odražavaju različite aspekte lokalne političke scene. Kutanjac predstavlja primjer političara čija su djela vođena ličnim interesima, dok sa druge strane, Milanović predstavlja primjer političara koji je izgubio svoj prvobitni integritet i postao notorni provokator bez ozbiljnih političkih ciljeva.